Zamislite zemlju koja svojim građanima plaća 2.300 eura mesečno, radili ne radili. Gdje to ima? Nema nigdje, ali je moglo je da bude u najbogatijoj zemlji Evrope (ako se izuzme malecni Lihtenštajn), Švajcarskoj.
Tamo je u prošlu nedjelju održan referendum o uvođenju ”bezuslovnog osnovnog prihoda” koji je predviđao gorepomenuto: da svaki građanin dobije pravo na 2.500 švajcarskih franaka (koje smo radi boljeg razumijevanja pretvorili u eure). I umjesto da rezultat bude sto posto ”za”, kako bi se iz naše perspektive očekivalo, Švajcarci su uvjerljivom većinom (77 odsto) glasali ”protiv”! Što će reći da su odbacili ideju da može da bude hljeba bez motike.
Što je, opet iz naše perspektive, još čudnije, ovakav rezultat je i očekivan. Ne samo zbog toga što je švajcarska vlada uoči i ove pokazne vježbe iz direktne demokratije (referendumi o raznim pitanjima tamo se održavaju u prosjeku četiri puta godišnje) iznijela svoj stav – da se ideji protivi. Protiv su bile i sve iole važnije političke partije, uključujući socijaliste.
Šteta. Švajcarska je propustila jedinstvenu priliku (teško da će ova dilema ponovo doći na dnevni red), da postane zemlja Dembelija, ovozemaljski raj gdje se ne radi, ali uživa. Koja nigdje ne postoji, ali koju je lijepo zamišljati.
Očekivana odluka trezvenih Švajcaraca, gdje praktično svi rade (zvanična stopa nezaposlenosti je 3,5 odsto, a ekonomisti smatraju da je praktično puna zaposlenost postignuta kad ona padne na nivo od 5 odsto). I gdje svi dobro zarađuju, pa bi odbačenih dve i po hiljade franaka bilo u stvari samo 38 odsto od prosječnog dohotka po glavi stanovnika na mjesečnom nivou.
Radni, kakve ih je bog dao, Švajcarci su prihvatili argument svoje vlade da bi rezultat prihvatanja univerzalnog dohotka bila „moralna korozija” i stvaranje „društva nemotivisanih džabalebaroša”.
Obaška i što bi bilo papreno skupo. Računica je, naime, pokazala da bi za to bilo potrebno obezbijediti 153 milijardi franaka (140 milijardi eura) dodatnih poreza, što je otprilike četvrtina švajcarskog bruto nacionalnog dohotka (661 milijarda franaka).
Švajcarci su se, dakle, izjasnili: dobro im je i ovako. Glavni argument zagovornika osnovnog dohotka – da tekući trendovi globalne ekonomije i tek započeta četvrta industrijska revolucija sve više ljudi ostavljaju bez posla (jer ih zamjenjuju računari i roboti) – ne osjećaju na sopstvenoj koži. Em su svi zaposleni (i izuzetno dobro plaćeni) em su struktura njihove privrede, čiji su glavni proizvodi sirevi, čokolade i satovi, plus hemijska i farmaceutska industrija i plus čuveno švajcarsko bankarstvo – takvi da nisu na udaru, niti će to u dogledno vrijeme biti.
Neuspjeli referendum je, međutim, donio i jedan ”kolateralni” rezultat: široki publicitet temi „osnovnog dohotka” koja je već neko vrijeme na dnevnom redu ne samo u Švajcarskoj.
Aktuelnost joj je dao ”kapitalizam 21. vijeka”, njegovo sve bezdušnije i neljudskije lice, koje je ideologija neoliberalizma – da ama baš sve treba prepustiti privatnicima i ”nevidljivoj ruci tržišta” (i pritom socijalne korektive države svesti na apsolutni minimum) – svugdje za rezultat imala rastuće nejednakosti, sve nesigurnija radna mjesta i sve veće zaostajanje životnog standarda onih koji žive od svoje plate.
Ideja osnovnog dohotka koji bi svakome obezbijedio donekle pristojan životni standard pojavila se kao korektiv ove situacije. Švajcarci su po svoj prilici – pucajući previsoko – ovo učinili nerealnim, što ne znači da su 5. juna, glasajući protiv, ovu zamisao i sahranili.
Zagovornici ovog rješenja smatraju da njegovu ispravnost treba provjeravati postepeno, na manjim uzorcima. To upravo ove godine isprobavaju neki gradovi u Holandiji i Finskoj, a eksperimente u ovom pogledu najavila je kanadska pokrajina Ontario.
Svi traže odgovor na glavnu dilemu: da li će zagarantovani egzistencijalni minimum koji obezbjeđuje država, biti demotivator da se traži posao i radi.
Pouzdanog odgovora nema, ali čini se da je važno da se ovo pitanje postavlja. Sve je, naime, očiglednije da u središtu svjetskog kapitalizma (mi smo bez sumnje njegova siromašna periferija), nešto nije u redu. Nema te filozofije, ideologije niti ekonomske doktrine koja bi opravdala činjenicu da samo jedan odsto ljudi svijeta u svojim rukama ima bogatstvo koliko i 99 odsto svih ostalih.
I da će se, ne preduzme li se nešto, ovaj paradoks uvećavati. Sa izvjesnošću da to doduše može da traje još neko vrijeme – ali i da se neće dobro završiti ako nešto ne počne da se mijenja.
Nikome u stvari ne treba zemlja Dembelija, ali je krajnje vrijeme da se uspostavi neka pravednija. Ono Marksovo, koje (prema korigovanoj verziji) glasi „svima prema potrebama, svakome po zaslugama”, ne mora da bude utopija.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ‘’Politike’’)